MENI: |
| NK Frankopan |
| Početna |
Povijest
Srednjovjekovna povijest Srebrenika
autor: Salih Jaliman prof.
U raspravi:Srednjovjekovna povijest Srebrenika sumirani i analizirani su svi poznati povijesni izvori i podaci o srednjovjekovnoj povijesti Srebrenika "najtvrđem gradu u Bosni" kako je zapisano u povijesnoj literaturi i konfrotirani sa poznatim mišljenjima u povijesnoj literaturi, kao i rezultatima oskudnih arheoloških istraživanja.Korišteno je i nešto neobjavljenih povijesnih izvora iz Državnog arhiva u Dubrovniku, a osnovna namjena ovog rada je da se ukaže na, pored nedovoljne i nesistematične istraženosti, značaj i razvoj srednjovjekovnog grada Srebrenika u okvirima srednjovjekovne bosanske države. Želja je da se ovim i njemu sličnim tekstovima potaknu dalja istraživanja sveukupne povijesti današnjeg Srebrenika koja na žalost, još uvijek traži potpunija i temeljnija istraživanja kao i svog povjesničara.
Pitanje nastanka, formiranja, razvoja, organizcije i djelovanja bosanskohercegovačkih gradova u srednjem stoljeću i pored evidentnog razvoja povijesne nauke, istraživačkog napora (arhivska pretraživanja i arheološka obrada) još uvijek je za najveći broj evidentiranih gradova otvoreno po svim aspektima. Razlozi su mnogobrojni, često je to i standardna inertnost čak i ne zainteresiranosti povjesničara, nedostatak primarnih ili čak i sekundarnih povijesnih izvora, nedovoljna arheološka obrada do nekih razloga koji nisu više naučni (ideološki, politički, društveni).
Potrebno je napomenuti da postoji, ipak, velika lista povijesni obrađenih srednjovjekovnih gradova. Prvi istraživački napori evidentirani su već početkom XIX stoljeća da bi se u XX stoljeću to pojačalo a početkom XXI stoljeća može se govoriti o pravoj "poplavi" studija, rasprava, tekstova, monografija ili fotomonografija o skoro svim bosanskohercegovačkim gradovima.
Među brojnim knjigama o bosanskohercegovačkim gradovima, evidentno je dosta vrlo uspjelih studija, rasprava i članaka koji se bave i i poviješću srednjovjekovnih bosanskohercegovačkih gradova, što je potaknuto i brojnim promjenama, prije svih promjenom ideološko-političkih okolnosti kroz koje se mijenja i podstiče istraživačko-interpretativni napor koji je zasigurno uticao i doprinosi daljem istraživanju srednjovjekovne povijesti bosanskohercegovačkih gradova.
U povijesnoj literaturi već je konstatovano da se mnoge pretpostavke, mišljenja i hipoteze o srednjovjekovnim bosanskim gradovima redefiniraju, promatraju u jednom novom svjetlu, ali i konfrotiraju se sa poznatim povijesnim izvorima i mišljenjima u povijesnoj literaturi, poravnavaju se prema novim i nepoznatim povijesnim izvorima, prije svih iz povijesnih izvora u Dubrovniku, Zadru, Veneciji ili Rimu, te se donose nova, smjelija mišljenja i pomiče granica nastanka pojedinih srednjovjekovnih naselja. U pojedinim povijesnim radovima primjećuju se novi momenti, kutovi i mehanizmi istraživanja, kao i promjena istraživačke i interpretativne metode što se samo smatra daljom afirmacijom istraživanja povijesti gradova.
U raspravi: Srednjovjekovni grad Srebrenik riječ je o srednjovjekovnom povijesnom razvoju i hodu grada, naselja i utvrde Srebrenik, koji se, ako je vjerovati povijesnim izvorima i mišljenjima u povijesnoj literaturi smatrao i smatra važnim političkim, ekonomskim, društvenim, kulturnim i državnim središtem srednjovjekovne bosanske države, koji nažalost, još uvijek traži svoga povjesničara. Na samom početku neophodno je napomenuti da se u povijesnim izvorima srednjovjekovne bosanske države spominju najmanje dva Srebrenika, jedan je u srednjovjekovnoj župi Usora, a drugi u neposrednoj blizini srednjovjekovnog grada Srebrenice. Često je to izazivalo i čak i danas izaziva određene nesporazume i nedoumice u povijesnoj literaturi ali se danas točno može odrediti pozicija i jednog i drugog grada Srebrenika u okvirima srednjovjekovne bosanske države.
Vrlo je skroman broj bibliografskih jedinica o srednjovjekovnom Srebreniku, što samo ukazuje da se kao problem i fenomen srednjovjekovnog miljea nije uspio nametnuti kao istraživački napor. Najviše vijesti o srednjovjekovnom Srebreniku nalazi se u knjizi Ćire Truhelke, Naši gradovi. Opis najljepših sredovječnih gradova Bosne i Hercegovine. - Naklada Knjžare J.Studnička i dr. Sarajevo 1904.str.69-74., nastaloj prema serioznim ali i tadašnjim mogućnostima autora, polihistora dr.Ćire Truhelke, djelimično prema nepoznatim povijesnim izvorima iz dubrovačkog arhiva. Zanimljive podatke pruža i studija Đure Baslera, Stari grad Srebrenik. Problematika njegove konzervacije.- Naše starine, IV, Sarajevo 1957., str.119-130, posebno iz domena kulturno-povijesne zaštite staroga grada i načina njegove konzervacije. Prve ozbiljne radove o srednjovjekovnoj i osmanskoj povijesti grada Srebrenika objavio je prof. dr Boris Nilević. Prva studija je neobjavljena: Srebrenik u srednjem stoljeću pripremljena za, nažalost, neobljavljenu monografiju samoga grada.a) Druga studija: Sjeveroistočna Bosna u tokovima evropske srednjovjekovne povijesti. Prilog povijesti Srebreničke banovine Bosna franciscana, godina IV, broj 6, Samobor 1996, str.116-122, obrađuje važan period povijesti ovog grada i pisana je kao i prva studija prema nizu nepoznatih povijesnih izvora.
U novije vrijeme pojavila se brošura Srebrenik kroz povijest, Tuzla 1997., str. 93, autora Vahida Tursunovića, u kojoj je na stranicama 9-40 obrađena prošlost srednjovjekovnog grada Srebrenika. Tu se nalaze sve poznate činjenice iz srednjovjekovne prošlosti grada Srebrenika, složene po hronološkom redu i što je zanimljivo u samom tekstu priloženo je sedam dokumenata o srednjovjekovnom razdoblju srebreničkog grada.
O imenu srednjovjekovnog grada Srebrenika i njegovom značenju u povijesnoj literaturi postoje određene dileme. Tako se u najstarijem poznatom spomenu imena grada od 15.februara 1333.godine susreće naziv Sr`brnik, dok se u jednom dokumentu iz XV stoljeća piše Srebrenik. U latinskoj i talijanskoj transkripciji piše se Srebrenich dok se u mađarskim srednjovjekovnim dokumentima spominje kao Srebranich ili Zrebernek (1408.godine).U jednom povijesnom dokumentu s početka XVI stoljeća koji je nastao povodom tursko-mađarskog mira koji je potpisan 28. marta 1509.godine između ostalog je zapisano "Zrebernyk cum suis oppidis et villis".[1] U njemačkim povijesnim izvorima iz 1718. godine ovaj grad se piše kao Srebrenick i Srebernik (1790. godine).
Srednjovjekovni grad Srebrenik je kao i većina ostalih gradova u srednjovjekovnoj Bosni imao i podgrađe koje se očito razlikovalo od utvrđenog dijela grada, radi primjera samo prvi spomen Srebrenika u srednjem stoljeću i sama povelja nastala je pod Srebrenikom.
U povijesnoj literaturi evidentno je i šarenilo pisanja današnjeg imena grada, tako dr.Ćiro Truhelka, Marko Vego i Đuro Basler pišu Srebrnik dok Hamdija Kreševljaković Srebrenik.
U povijesti srednjovjekovne Bosne, prema raspoloživim povijesnim izvorima moguće je identifikovati sljedeće tipove naselja: selo, katun, zanatlijsko naselje, trgovište, varorište, grad, grad - varoš. Zanimljivo je da se uz konzumaciju brojnih povijesnih dokumenata, ostataka materijalnih spomenika kulture i uz potvrde iz usmene predaje ovu preliminarnu kategorizaciju moguće identifikovati na cijeloj teritoriji srednjovjekovne Bosne. Tako se područje srednjevjekovnog Podsrebrenika danas naziva Varoš, počesto u latinskim povijesnim dokumentima tu se govori o castelu, castru,opidiumu.
U osmanskim pisanim dokumentima spominje se nahija Srebrenik, sa sjedištem u utvrđenom istoimenom gradu. Obuhvatala je 1533. godine sedam određenih naselja i to varoš grada Srebrenika, Begov konak, mahalu varoši Srebrenika, Srnicu, Špionicu, Babunoviće, Sladnu i Ježinac kao i "četiri naseljene mezre koje će kasnije prerasti u sela" [2]
Identifikacija srednjovjekovnog naselja može se ustanoviti i kroz ostatke toponomastičke građe, ali mora se uvijek ponoviti da tako pronađene potvrde ne moraju uvijek biti srednjovjekovnog porijekla. Tako, u povijesnoj literaturi se susreću karakteristični toponimi: kalište, hisar, gradina, kalaja i dokazani su kao srednjovjekovni znakovi po porijeklu, te se i danas uzimaju kao garant srednjovjekovne urbanizacije u Bosni i Hercegovini.
Inače, svi srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini formiraju se na uzvišenjima, sa kojih je lakše i jednostavnije formirati gradska središta, to je istovremeno i najbolja odbrana od neprijatelja ali i mogućnost formiranja komunikacijskih veza. U srednjovjekovnoj Bosni jačanje gradova u uskoj je vezi sa razvojem privrednih, društvenih, ekonomskih, političkih, vjerskih i kulturnih odnosa, te se posebno vezuje sa razvojem trgovine, rudarstva i zanatstva, što u brojnim gradskim aglomeracijama određuje snaga i ukazuje na moć pojedinog podnebija. Samo ime srednjovjekovnog grada Srebrenika je asocijacija na razvoj rudarstva ali tu je i bitan njegov smještaj u srednjem stoljeću. Ugledni historičar Konstantin Jireček, pak tvrdi da Srebrenik u srednjem stoljeću, koliko se zna nije imao nikakvih rudnika. [3]
O tragovima pred povijesnih i antičkog života ili posebnog oblika društvenih zajednica na teritoriji srednjovjekovnog Srebrenika teško da se može nešto određeno napisati, slično kao i za njegov ranosrednjovjekovni period. Prema rezultatima nesistematskih arheoloških istraživanja identifikovan je samo jedan arheološki lokalitet iz pred povijesnih iz neposredne okoline današnjeg Srebrenika, a radi se o Orman gradu, lokalitet Hrgovi Gornji gdje je ubicirano neolitsko ili eneolitsko naselje. Keramički nalazi nedovoljne su kvalitete te se vrlo teško mogu prepoznati neke osobenosti ovih nalaza.[4]
Da bi se steklo kakvo-takvo znanje o ranijim kulturno-civilizacijskim periodima, prije svega nedostaju rezultati primarnih, sistematskih arheoloških istraživanja, ali se ipak u arheološkoj literaturi pojavile izvjesne pretpostavke o tragovima pred povijesnih naseljima. Pretpostavlja se, i to prema jednoj suvremenoj tvrdnji, da je i sam grad Srebrenik nastao na ranijoj aglomeraciji, a dokaz takvoj pretpostavci arheolozi nalaze u tome da se raspoznaje zaštitni usjek u planinskom grebenu u neposrednoj blizini današnjeg Srebrenika.
Za srednjovjekovni period povijesti Srebrenika ima malo više tragova, tako pored srednjovjekovnog grada identifikovani su arheološki nalazi na lokalitetima Mećava, sa srednjovjekovnim grobljem, u kojem su sačuvana četiri stećka u obliku sanduka, orijentirani u pravcu zapad-istok i pripadaju kasnom srednjem stoljeću a na njima nisu primijećeni nikakvi ukrasi.
Drugi lokalitet je Metljika, Ćehaje, selo koje je od današnjeg Srebrenika udaljeno oko tri kilometra zračne linije na sjeverozapadnu stranu, gdje je pronađen usamljeni stećak u obliku sanduka. Pronađeni stećak nema nikakvih ukrasa i pripada kasnom srednjem stoljeću.[5]
U dubrovačkim povijesnim dokumentima nastalim sedamdesetih godina XIV stoljeća spominje se još jedan zanimljiv lokalitet u neposrednoj blizini srednjovjekovnog Srebrenika, mjesto Batun i osim toga spomena ništa više o njemu se ne zna. Vjerovjatno da će dalja istraživanja riješiti ovaj zanimljiv lokalitet.
O nastanku srednjovjekovnog grada Srebrenika teško da se može bilo što novo saznati iz raspoložive povijesne dokumentacije ali su evidentirana brojna usmena predanja koja se dotiču i nastanka gradova na ovim područjima. Prema jednom, tri su kraljice napravile gradove. Prva je napravila grad u Sokolu, druga u Srebreniku a treća u Gradu. Sve tri su objašnjavale kako je koja načinila grad te je druga rekla da je sačinila grad da se sjaji ko srebro. Onda je rekla da se zove Srebrenik. Prema drugom, današnji Gradačac je podigla mađarska kraljica tako što je kamen iz Srebrenika sve do Gradačca dodavan iz ruke u ruku.[6]
Današnji Srebrenik je u u srednjem stoljeću, kako se pretpostavlja u povijesnoj literaturi pripadao srednjovjekovnoj župi Usora, koja se mnogo češće spominje u povijesnim izvorima. Župa Usora ili kako to u mađarskim srednjovjekovnim povijesnim izvorima piše: Wozora u XII i XIII stoljeću obuhvatila samo dolinu rijeke Usore, ali se kasnije širila na cijelu donju oblast rijeke Bosne sve do rijeke Save.("..in castro Dobor vocati in districto terre Usora vocatae..",.."in Yxora subtus castrum Doboy..".."cum territoriis castra Srebrenich in Usora..").[7]
Za predmet ovoga rada zanimljiv je i popis župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine u kojem se izričito spominje da na granici Usore u Glaž postoji crkva svetog Nikole. To znači da se Usora širila na zapad obuhvaćajući i župu Ukrinu. Potrebno je spomenuti da se opseg srednjovjekovne župe Usora vremenom mijenjao, ali se uglavnom orijentirao na današnje gradove: Tešanj, Teočak, Doboj, Dubočac, Dobor, Maglaj, Soko-grad, Srebrenik, Soli, Zvornik, Kladanj, Gradačac, Brčko, Novi, Rača, Kovač, Branić-grad, Glaž, Perin-grad i drugi.[8]
U povijesnoj literaturi se s pravom tvrdi da je srednjovjekovna župa Usora imala neke osobenosti i posebnosti u okvirima srednjovjekovne Bosne. To se jasno dokumentuje u Povelji bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i rodbine mu iz 1351. godine, izdanoj u korist kneza Vuka Vukoslavića-Hrvatinića, u kojoj se spominju svjedoci dobri Bošnjani i Usorani. Od Usore su bili svjedoci Pribisav Hlapović i Poručen Pribisalić. Tako su prema povijesnim izvorima Usorani imali i uživali veliki ugled na bosanskom banskom dvoru i imali pravo glasa, da biraju bosanskog vladara i donose važne pravne odluke u bosanskim državnim poslovima, na raznim saborima bosanske vlastele.Za pretpostaviti je da je i ova povelja nastala u Srebreniku ili njegovoj neposrednoj blizini, što samo pojačava značaj ovog grada.
Mađarski kralj Ludovik I, poveljom od 26. februara 1352. godine potvrdio je hrvatskoj plemičkoj porodici Babonićima privilegiju danu im od mađarskog kralja Andrije II."..et virum magnificum dominum Nicolaum palatinum cum ceteris prelatis et baronibus et regni proceribus in V zoram destinaremus quidam familiares ipsium domini archiepiscopi pro custudia deputati utrumque par dicti sigilli nostri preconcepta navitatia subtraxerunt".[9]
Srednjovjekovni grad Srebrenik bio je smješten nadomak istočne granice srednjovjekovne župe Usora. Prema svim relevantnim povijesnim istraživanjima prvi put se srednjovjekovni grad Srebrenik u povijesnim izvorima spominje 15. februara 1333. godine i to u Povelji bosanskog bana Stjepana II Kotromanića kojom ustupa Dubrovačkoj republici Rat, Ston, Prevlaku, otoka oko Rata i svega što je između Prevlake i Lovišta, uz godišnji dohodak od 500 perpera. Povelja je pisana pod gradom Srebrenikom i sam njen tekst kao i diplomatičko određenje ukazuje da pripada evropskim srednjovjekovnim dokumentima.
Bosanski ban Stjepan II Kotromanić u ovoj povelji, koja se često u običnom govoru naziva Srebrenička povelja, naslovio se kao gospodin Stefan, o milosti Božjoj ban Bosni, Usori, Soli i gospodin Humskoj zemlji.[10]
U povijesti srednjovjekovne Bosne i Hercegovine druge polovine XIV stoljeća Srebrenik je imao važnu, često i prvorazrednu ulogu, posebno zbog svog geostrategijskog položaja u župi Usora o čemu je vođen u to vrijeme i jedan rat između mađarskog kralja Ludviga I Velikog i bosanskog bana Tvrtka I Kotromanića. O neposrednim razlozima početka rata teško da se može nešto više reći osim onoga što je već u klasičnoj povijesnoj literaturi zapisano. Kralj Ludvig I je u jednoj povelji saopćio da je u rat protiv srednjovjekovne Bosne 1363. godine pošao lično sa svojom vojskom i da ga je na to navelo "pustošenje bezbrojne množine heretika i patarena a na štetu prave vjere kršćanske" i u istom dokumentu dalje se navodi i da "iskorijeni nebrojeno mnoštvo heretika i patarena" koje je bilo prisutno na teritoriji srednjovjekovne Bosne.[11] Kraljev sekretar Ivan Aprod, arhiđakon Kikuloški, čije je djelo doslovno preuzeo Ivan Thuroczy, u svom zapisu o ovom ratnom pohodu spominje da je kralj Ludvig I poslao vojsku na srednjovjekovnu Bosnu da se "ondje uništi drskost buntovnika"... "item ad teram Bozne similiter regie corone subiectam ad conterendam prteruiam quorundam rebellantium...cum magno exrcitu destinauit".[12]
O ovom bojnom pohodu iz 1363. godine, znali su uvijek dobro obaviješteni Dubrovčani te su zahtijevali da se njihovi trgovci povuku prema Primorju i da ne ulaze u bosanska utvrđenja. O svemu tome evidentirano je nekoliko dokumenata, prvi interesantan je od 20. svibnja 1363. godine, drugi 4.lipnja iste godine. Ovim drugim pismom, Dubrovačka vlada zabranjuje svojim trgovcima da osobno prebiva ili drže svoju robu u bosanskim tvrđavama.
Alarmantna prijetnja ratnim sukobom natjerala je Dubrovačku vladu da u jednom danu, 5.lipnja 1363. godine sa dvije instrukcije zabrani boravak svojih trgovaca.U drugom dokumentu Vlada naređuje trojici dubrovačkih trgovaca da zapovjedi svim Dubrovčanima u Bosni da se povuku u Primorje "i da se nikako ne smiju skloniti u bosanske tvrđave".[13] Iz ove zanimljive korespodencije zanimljivo je i pismo od 18.lipnja 1363. godine kojim Dubrovačka vlada zabranjuje Dubrovčanima boravak u bosanskim tvrđavama.[14]
Kao što je već napisano, u ratu protiv srednjovjekvne Bosne 1363. godine lično je s vojskom učestvovao i mađarski kralj Ludvig I Veliki, te je uspio prodrijeti sa sjevera u zapadni dio srednjovjekovne Bosne. Mađarska vojska kretala se dolinom rijeke Vrbas, doprla do župe Pliva i do samog grada Sokola kojeg su počeli opsjedati u prvoj nedjelji lipnja 1363.godine. Međutim, ovaj pohod kralju Ludvigu I nije pružio zadovoljstvo koje je očekivao, posebno što se istakao u odbrani grada Sokola Vukac Hrvatinić, koji je i odbranio grad. Bosanski ban Tvrtko mu je poklonio čitavu župu Plivu s gradom Sokolom, kao nagradu za to.
U povelji od 11. kolovozu 1366. godine ban Tvrtko na sljedeći način objašnjava spomenutu darovnicu: "Stvorih milost svoju gospodsku svojemu virnu sluzi u ime vojvodi Vlkcu Hrvatiniću za njegovu virnu službu u ono vrime,kda se podviže na me ugarski kralj u ime Ludovik, i prihodi u Plivu pod Sokol i ondazi mi vojvoda Vlkac virno posluži".[15] Kralj Ludvig I, nezadovoljan ishodom ovog ratovanja povlači se i već 13. lipnja nalazi se kod Sane a 19. lipnja 1363. godine je u Virovitici.
U rujnu 1363. godine kralj Ludvig I uputio je protiv srednjovjekovne Bosne drugu vojsku, na čelu sa palatinom, kancelarom Nikolom Konthom i ostrogonskim nadbiskupom Nikolom. Ova vojska kretala se dolinom rijeke Bosne[16] i provalila u župu Usoru i "opsjedala tada dobro utvrđeni grad Srebrenik". Međutim, opsjedanje ovoga grada je bilo bez uspjeha, a mađarska vojska pored velikog gubitka u ljudstvu, imala je velike materijalne gubitke. Ferdo Šišić to dosta plastično opisuje:"Tvrdi grad Srebrenik održavao se junački protiv svih napada".Pod njim je palo (septembra mjeseca) mnogo mađarskih junaka;" a i gubitak materijala zabilježen je naročito".[17]
Između ostalog, u tadašnjim borbama oko grada Srebrenika nestao je ili je ukraden veliki državni pečat koji je sa sobom nosio ostrogonski nadbiskup Nikola, kao kraljev kancelar. Ova neprijatna epizoda ispričana je u povelji mađarskog kralja Ludviga I slijedećim riječima"... maiori sigillo nostro in exercitu nostro in Vzora contra banum Bozne habito casualiter deperdito...". Inače, gubitak državnog pečata kralj Ludovik I spominje i u mnogim drugim svojim poveljama. [18]
Gubitak državnog pečata spomenut je i u pismu koji je mađarski kralj Ludovig I napisao februara 1364. godine kada piše da je palatin mađarskog dvora Nikola Tot "ratovao kao magister vojske protiv bosanskog bana Tvrtka I u Usori gdje je slučajno izgubio i državni pečat i to kod grada Srebrenika(.."et virum magnificum dominum Nicolaum palatinum cum ceteris prelatis et baronibus in Wzuram destinassemus").[19]
Sedamdesetih godina XIV stoljeća evidentirana je jedna obavijest u Dubrovačkom arhivu 3. maja 1370.godine u kojoj se govori o kupovini robova uz što se spominje ranije notirano mjesto Batun kod Srebrenika, čija tačna ubikacija nije još točno utvrđena. Dokument su objavili Mihailo Dinić, Marko Šunjić i Vahid Tursunović, samo što je kod posljednjeg ispušteno sljedeće:"Precrtano sa strane: extracta et missa eius uxori per prebilium preconem comunis".[20] Iz istog vremena postoji povelja mađarskog kralja Ludviga I. da je u srednjovjekovnoj Bosni bilo nebrojeno mnoštvo heretika i patarena ali ne podiže više vojsku protiv njih što je jasan znak da su i za mađarskog suverena bosanski bogumili bili i ostali javna, heretička vjera.
Smrću mađarskog kralja Ludvika I. Velikog 1382. godine skoro da se nije ništa promijenilo u politici Mađarske prema srednjovjekovnoj Bosni, naročito dolaskom na kraljevski prijesto Sigismunda Luksemburškog (1387-1437) koji nije krio svoje namjere prema južnom susjedu. Sam kralj predvodi brojne vojne pohode, koji su uglavnom kretali se područje župe Usora i u jednom od tih pohoda 1393. godine osvojen je i tvrdi grad Srebrenik. O ovom pohodu vrlo malo se zna, samo poslovično informirani Dubrovčani svojim upozorenjima kazuju da se pripremao i vodio rat na teritoriji srednjovjekovne Bosne.
Sljedeći mađarski vojni pohod povijesni izvori bilježe u lipnja 1404. godine kada se mađarski kralj Sigismund Luksemburški već u maju te godine spremao da krene na srednjovjekovnu Bosnu. O vojnim pripremama kralj je pisao svom vlastelinu Ivanu Morovačkom 6. lipnja 1404. godine.[21] Vojska predvođena mačvanskim banom Ivanom Morovičkim, koji je, kako su to zabilježili povijesni izvori svojom vojskom u kojoj je bilo šest barjaka i snažna vojna sila prodro sve do tvrdog Bobovca,("castrum principalem ipsius regis Ostoye ubi corona, ipsius regni Bozne conservatur") gdje se održala posada vjerna svrgnutom bosanskom kralju Stjepanu Ostoji.
Po završetku ratnih dejstava postignut je mir a o kakvom je miru riječ najbolje se vidi iz pisma mađarskog kralja Sigismunda Luksemburškog od 16. travnja 1404. godine kojim javlja Filipu, burgundskom hercegu sljedeće: "S Ostojom, bosanskim kraljem sklopio sam mir i savez. Taj Ostoja krenut će sa svojom i mađarskom vojskom protiv Ladislava, sina Karla Dračkog i protiv Hrvoja, koji se je drznuo odmetnuti se i od kralja bosanskoga i od Sigismunda".[22]
Mačvanski ban je osigurao ovaj grad za dalju obranu da se tamo čuvala bosanska kruna. To je, vjerojatno onaj vojni pohod iz 1404. godine kojeg spominje dubrovački kroničar Resti ( Rastić) i koji spominje da se u Bobovcu nalazila familija bosanskog kralja Stjepana Ostoje.
U toku sljedeće 1405. godine započinju pripreme za novi rat protiv srednjovjkovne Bosne. Već od ljeta iste godine u diplomatskim i političkim relacijama stalno se govori o pripremama rata protiv Bosne i Dalamcije. Za sada nepoznatog datuma, vjerojatno početkom septembra mjeseca, mađarski kralj Sigismund Luksemburški je uputio na srednjovjekovnu Bosnu dvije vojske. Jedna od vojski predvođena je samim kraljem Sigismundom Luksemburškim, u čijoj pratnji su bili banovi Pavle Bisen i Pavle od Pečuha kao i Herman, grof Celjski, palatin Nikola Gorjanski, vojvoda Ščibor Ščiborić, državni sudac Frank Szecheny, Franjo Bubek, dvorski vratar Simon Konye, Petar Perenyi i Simon Rozgon. Pokret mađarske vojske izazvao je veliki strah kod brojnih velikaša, tako je župan Toliša koji je upravljao na području vojvode Sandalja Hranića "molio slobodan dolazak u Dubrovnik u slučaju nevolje od ugarske vojske i dobio ga je 5 listopada".[23]
Druga mađarska vojska predvođena Nikolom i Dionizom Goražda i Vladislavom Szilagy (Siladži) kretala se dolinom rijeke Spreče u pravcu grada Srebrenika, kojeg su nešto prije Bošnjani preoteli Mađarima i iz njega provaljivali u susjednu Slavoniju. Mađarska bojna je prema škrtim bilješkama prošla kroz župu Usoru, "rušeći tamošnje gradove i pustošeći je nemilosrdno". Mađari su zauzeli srednjovjekovni Srebrenik i u njega su smjestili svoju posadu kojoj je utvrđeni grad povjeren za čuvanje i upravu.[24]
O zauzimanju srednjovjekovnog grada Srebrenika, posredno saznajemo i iz povelje kralja Sigismunda Luksemburškog od 28. studenog 1405. godine kojom je dodijelio plemićku titulu mačvanskom banu Ivanu Morovičkom(.. Sigismundus dei gratia rex etc... Pro guorum guidem duorum castrorum Bobowch et Zrebemek vocatorum receptione et reobtentione altissimo annuente credimus et indubie speranmus ut regnicolas ipsius regni Bozne...").
U povijesnoj literaturi evidentirano je i jedno slobodnije mišljenje u vezi ovih ratnih operacija, naime tvrdi se da je mađarski kralj Sigismund Luksemburški želio samo "uzgred da ratuje" a ustvari nastojao je i u tome uspio da se u Krapini vjenča sa Barbarom, kćerkom moćnog vlastelina, grofa Hermana Celjskog i to 15. studenog 1405.godine. Novi brak, koliko je donio kralju neprilika u obiteljskom životu, toliko mu je koristio u političkom. Srenjovjekovna familija Celjski bila je u tijesnim vezama sa mnogim uglednim kraljevskim kućama, koje su se sad još čvršće zbile oko kralja Sigismunda Luksemburškog "kako oko svog srodnika".[25]
Srednjovjekovni grad Srebrenik je pune četiri godine bio mjesto najžešćih sukoba bosanske i mađarske vojske. Bosanci, predvođeni kraljem Stjepanom Ostojom u nekoliko su mahova nastojali da povrate grad Srebrenik, ali svi su njihovi pokušaji ostali bez uspjeha. Mađarskom vojskom zapovijedali su Nikola i Dioniz Goražda, te Ladislav Siladži, koji su taj "castrum in terra Uzore fortissimus et excelsum" četiri godine dobro branili od nasrtaja Bosanaca. Za vrlo uspješnu odbranu mađarski kralj Sigismund Luksemburški im je poveljom od 24.veljače 1409. godine dodijelio plemstvo..." rex Sigismundsus..... Nicolao et Dionysio Gorazda de Mechinche et Ladislao de Szilagy conferer nobilitatis insiguia ob praestita sibi servite, inprimis castrum Zrebrenik in partibus Boznae per annos ferre quator contra Hrvojam ducem Spaleti et partium inferiorum comitem et alios Boznae barones strenue defendendo".
Da oslabi vlast bosanskog kralja Stjepana Ostoje, mađarski kralj Sigismund Luksemburški darovao je 1408. godine osvojeni grad Srebrenik s velikim dijelom župe Usora srpskom despotu Stefanu Lazareviću "ali je ugarska bojna ostala i dulje vremena u Srebreniku".[26]
U to vrijeme jedna od najmoćnijih osoba u srednjovjekovnoj Bosni bio je vojvoda Hrvoje Vukčić-Hrvatinić,koji je uživao puno povjerenje mađarskog kralja Sigismunda Luksemburškog. Historičar Ferdo Šišić tvrdi da je vojvoda Hrvoje bio važnija i jača osoba od bosanskog kralja Stjepana Ostoje "koji je u očima budimskog dvora predstavljao prevrtljivca". Hrvoje je nazivan vicekraljem Bosne i njegova vlast se 1409. godine borbama proširila i na područje srednjovjekovne župe Usora, te je osvojio i držao u svojim rukama tvrde gradove Srebrenik, Kušlat i bogatu Srebrenicu. U isto vrijeme vojvoda je podigao dva nova grada Brodar i Susjed. Usljed nedostatka historijskih izvora skoro da je nemoguće ustanoviti koliko se održala vlast vojvode Hrvoja Vukčića-Hrvatinića u ovim krajevima.
U povijesnim izvorima iz 1410.godine ponovo se spominje knez Srebrenika za kojeg se u jednom historijskom dokumentu kaže da je te godine redom osvojio važnije gradove po Drini: Kušlat, Brodar, Susjed i Srebrenik. Ratne operacije su skoro detaljno opisane u pismu Dubrovačke republike mađarskom kralju Sigismundu Luksemburškom od 30. svibanj 1410.godine. Pored spomenutih, poharani su i sljedeći gradovi: Vranduk, sotto Uisochi, Bobuac.U proljeće 1411. godine bile su trupe Sigismunda Luksemburškog u Srebrenici, ovaj potonji grad poharaše pa će u 1411.godini "a Dubrovčani potužiše se s toga nasilja kralju Sigismundu, zbog kojeg su i njihovi trgovci, naseljeni u Srebrenici pretrpili mnogo štete".[27]
Sporovi između mađarskog kralja Sigismunda Luksemburškog i bosanskog kralja Stjepana Ostoje su se donekle stišali po intenzitetu poslije 21. srpanja 1411. godine kada je mađarski kralj izabran i za njemačkog suverena s čime je, u osobnom prestižu dobio očigledan prioritet. Po sklopljenom sporazumu vojvode Sandalja Hranića i kneza Pavla, iako njegovi glavni protivnici, ostadoše nedirnuti u svom posjedu. Istovremeno, bosanski kralj Stjepan Ostoja, priznavši izrazito da je vazal mađarskog kralja Sigismunda Luksemburškog zadržao je i dalje svoj položaj. Za svaku sigurnost, kralj Sigismund je za mađarsku krunu zadržao područja Usora i Soli koje je povjerio na upravu Ivanu Gari (Usora) i Ivanu Morovičkom (Soli). Svi su izgledi da je knez Ivan Morovački i dalje stolovao u srednjovjekovnom gradu Srebreniku.
Sljedeći zanimljiv spomen srednjovjekovnog grada Srebrenika u povijesnim izvorima je onaj od 6. kolovozu 1426. godine u kojem dubrovačka vlada piše pismo u kojem se ispričava mađarskom kralju Sigismundu Luksemburškom zbog neredovne veze sa njim, navodeći pored drugih uzroka i nesigurnost u srednjovjekovnoj Bosni, da su Turci-Osmanlije sa 4.000 vojnika u nekoliko puta ( točnije dva puta), napadali i plijenili grad Srebrenik u oblasti Usora, u zemlji Zlatonosovića. (... Commune Ragusinum regi Sigismundo exprimit dolorem, quod nil de ipso audiat pluribus mensibus ...aut propter cursorum segnicina postquam Bosne confines actinqunt, ad serentiatem vestram peregentes sero curant ad propria remeare, aut forte propter passus Bosne, qui et mensibus retrolapsis et nunc undique sunt a Turchorum potentia occupati,... Tota fere presenti aestate circa 4.000 Teucrorum exeritus fuit in Bosna»......"Bis et predam facerunt in partibus Ussore in Srebrenich. Fuerunt etiam partibus voivode Slatonossovich. Qui Teucri versus propria remeantes ipsorum pauci in Bosne permanserunt...". [28]
U ovom dosta interesantnom pismu, kojeg ćemo iscrpno citirati Dubrovčani daju mađarskom kralju Sigismundu Luksemburškom vrlo precizne podatke o osmanlijskoj aktivnosti na Balkanskom poluotoku: "Skoro cijelog ovog ljeta vojska od oko četiri hiljade Turaka bila je u Bosni; niti gospodin kralj Bosne, niti njegovi baroni nisu se usudili da ma štogod protiv njih poduzmu. Vojvoda Sandalj i vojvoda Radosav Pavlović poslije uzajamnih pokušaja da se nagode sklopili su između sebe dobar mir. Turci pak dva puta su neprijateljski prodrli u predjele Hrvatske i tamo su zaplijenili veliki broj Hrvata i Vlaha koji tamo borave. Dva puta su pustošili krajeve Usore i Srebrenika; bili su također i u oblasti vojvode Zlatonosovića; ovi Turci vratili su se također u svoju zemlju i malo ih je ostalo u Bosni. Slavni gospodin despot sa uzvišenim gospodinom Đurđem, svojim sestrićem, kako se govori, sklopio je u Zeti mir s Mlečanima; jedan dio te oblasti Zete ostao je gospodinu despotu i njegovom sestriću a drugi dio Mletačkoj Republici. [29]
Mnogobrojni Turci neprijateljski navaljuju od Drača do Soluna i preko Ahaja ili Moreje, imajući veliki rat sa Mlečanima, pustoše i ogromnu štetu nanose mletačkim posjedima. [30]
Kralj Sigismund Luksemburški piše iz kraljevskog dvorca u Budimu 5.rujna 1426. godine da je njegov štićenik knez Vuk Milošev iz Guče Gore, iz župe Lašva, izgubio mnogo gradova u župi Usora i u župi Sani kad su ih oduzeli Bosanci. Historičar Marko Vego s pravom pretpostavlja da se ovaj podatak o gubitku gradova od strane kneza Vuka Miloševa odnosi na osmanlijske napade koji su se desili uz pomoć domaćih, bosanskih vojnika. [31]
U daljem slijedu povijesnog razvoja srednjovjekovnog grada Srebrenika važno je spomenuti da je krajem aprila 1430. godine počelo sa neprijateljstvima između Dubrovačke Republike i bosanskog vojvode Radosava Pavlovića koja će se pretvoriti u pravi rat poznat u povijesti kao Konavalski rat (1430-1432). Ova neprijateljstva nisu bila ograničena samo na dubrovačke granice i neposredno okružje nego i mnogo šire, jer su se Dubrovčani dobro pripremili kako na vojnu, tako i na diplomatskom polju djelovanja. Odmah poslije Pavlovićeva napada, Dubrovčani su zatražili pomoć na svim stranama. Jedna od manifestacija takvog odnosa je i to da su odmah upućeni pisari na razne strane a od poznatih dubrovačkih diplomata treba spomenuti da je Angelimo de Maxi upućen u Mađarsku sa dva pisma: jedno je nosio mađarskom kralju Sigismundu Luksembuškom, a drugo knezu Mateju u Srebreniku, u župi Usora. Od mađarskog su kralja Dubrovčani zatražili vojsku koja bi se pridružila knezu Mateju u srednjovjekovnom gradu Srebreniku i odatle onemogućila dalje djelovanje njihovog neprijatelja. Ovo je uređeno stoga što se oblast bosanskog vojvode Radosava Pavlovića na sjeveru graničila sa gradom Srebrenikom.
U oba poslana pisma Dubrovčani navode da postoje jaki dokazi o tome kakvu je štetu Republici učinio vojvoda Radosav Pavlović. U pismu, upućenom kralju Sigismundu Luksemburkom pored ostalog, se veli da "katolička vjera amo nema većeg neprijatelja od Radosava Pavlovića, jer je pataren a danomice postaje gori te se umoljava kralj da zaprijeti knezu Mateju, da iz Srebrenika u Usori, koji se graniči sa zemljom Radosava Pavlovića, provali onamo te je pohara, te da mu zapriječi svaki dalji nasrtaj". Dalje u pismu od 30. travnja 1430. godine kaže se"Commune Ragusinum regi Sigismundo conqueritur quod his nuperime evolutis diebus Radosavus voivoda in partibus Bosne qui in domino successit quondam Petro Pauvlovich, ftatri suo, nuHa legitima causa precende... .ausus fueritgentibus suis.. .intrare territoria huius civitatis partem comitatus derobando..idem quondam captivavit quamplurimos ex Hungaris.Unde petit, ut rex exercitum mittat ad ferritoria confinancia cum territorio castri Srebrenich in Usora quod castrum tenet regi fidelis comes Mateis: ex quo poterunt territoria dicti Radosavi, que cum territoriis castri Srebrenich confinant damnificari mittat etiam in hunc finem nuncios dispoto Georgio, regi Bosne et voivode Sandagl, qui non multum amicantur dicto Radosavo.." [32]
Knez Matej je odgovorio na pismo i na molbu Dubrovčana, šaljući odmah u Dubrovnik sposobnog vojnog organizatora Nikolu Berića koji je mnogo vrijedio kod organizacije dubrovačke vojske. Berić je čak neko vrijeme zapovijedao i dubrovačkim taborom na Brgatu. Kako je Nikola Berić izuzetno poznavao talijanski jezik bio je jedno vrijeme dodijeljen kondotijeru Antonelu de Savomo. [33]
Iz istoga vremena,1430. godine u Dubrovačkom arhivu evidentirano je još nešto značajno za srednjovjekovni grad Srebrenik. Naime, u ljeto te godine obavezala su se četiri dubrovačka zlatara braća Vlahota i Lukša Marojević, Marko Vehojević i Mihoč Klapotić dubrovačkom vlastelinu Juniju Maronovu Crijeviću da će otputovati u Srebrenik u župi Usora, kojim je tada upravljao kao zapovjednik već spominjani knez Matej "vjerni podanik mađarskog kralja Sigismunda Luksemburškog" i da će tamo po nalogu dubrovačkog plemića Andrije Bobaljevića ili nekog drugog predstavnika Mateja zidati i isklesati veću količinu kamena, "kako im se naredi" a uz mjesečnu plaću od petnaest dubrovačkih dukata, koju će svakome isplaćivati pojedinačno a uz to im plaćati hranu i piće.
Dalje, u istom dokumentu se kaže da u slučaju da se razbole i budu li na bolovanju, plaćat će im se samo ishrana sa pićem a na putu i povratku će im se priznati samo troškovi prehrane. Zanimljivo je i to da su majstori morali donijeti i vlastiti pribor, oštriti ga o svom trošku i držati ga uvijek pripravnim. Ne odu li pak zbog vlastita razloga Junije Maronov Crijević je mogao slobodno o njihovu trošku uzeti druge majstore.
Tri dana nakon potpisivanja ovog ugovora Crijević je svakom od njih isplatio trideset perpera kao dvomjesečnu platu, a dva dana nakon toga ugovora, sklopio je uglavnom isti ugovor uz jednake uvjete sa četvrtim dubrovačkim zidarom Mihočem Klapotićem, kojemu je obećao veću plaću i to dvadeset perpera mjesečno. Klapotić je trebao krenuti na rad polovinom jula 1430. godine u srednjovjekovni grad Srebrenik, kojeg je njegov zapovjednik knez Matej, vjerojatno, utvrdio pod nadzorom dubrovačkog vlastelina Andrije Bobaljevića. Bobaljević se, vjerojatno, bavio graditeljstvom i vršio je dužnost nadziratelja građevinskih intervencija srebreničkog kneza Mateja.
Zanimljiva je da se u povijesnoj literaturi uloga Andrije Bobaljevića komentirala na različite načine, a opći zaključak da je pojačala srednjovjekovne bosansko-dubrovačke kulturno-umjetničke veze, budući, kako je to posebno naglašeno, da pri gradnji u srednjovjekovnoj Bosni ne sudjeluju "dakle samo dubrovački graditelji već i dubrovačka vlastela od kojih mnogih bijahu iskusni u građevinarstvu, jer nadgledaju javne i privatne gradnje u svojoj Republici".[34]
U vezi ovih aktivnosti u povijesnoj literaturi evidentno je i mišljenje da iza svega ovoga stoji mađarski kralj Sigismund Luksemburški, a dokaz tome se nalazi u njegovom pismu od 7. srpnja 1430. godine u kojem izričito spominje grad Srebrenik u oblasti Usora. U ovom pismu kralj naređuje svom zapovjedniku grada Srebrenika Mateju da grad utvrdi, uz pomoć dubrovačkih majstora "da se može oduprijeti Bosancima i ostalim napadačima".[35]
Samo se može pretpostaviti da je tridesetih godina XV. stoljeća srednjovjekovni grad Srebrenik puno značio Mađarima, Bosancima i Osmanlijama te da se oko prvenstva oko njega vode žestoke borbe. Bosanski kralj Tvrtko II Tvrtković piše pismo iz Usore l. travnja 1433. godine, po dubrovačkom izvještaju, što je znak da je mađarski kralj Sigismund Luksemburški izgubio srednjovjekovni grad Srebrenik i napustio župu Usora pod pritiskom bosanske vojske.
I pored toga što su Turci-Osmanlije u više navrata napadali grad Srebrenik, samo za kratko vrijeme su ga u to vrijeme držali pod vlašću, odnosno branitelji bi ga ubrzo vraćali pod svoju, bosansku vlast. Srednjovjekovni grad Srebrenik se ponovo pedesetih godina XV stoljeća nalazio u okvirima žestokih ratnih sukoba. U objašnjenju ovih dešavanja mora se biti pažljiv jer se u vezi ovih ratnih sukoba miješaju dva Srebrenika, ovaj u Usori i drugi kod Srebrenice. Sigurno da podatak da se uz Dubrovačko posredovanje došlo do sklapanja mira između despota Đurđa Brankovića i bosanskog kralja Stjepana Tomaša došlo do predaje grada Srebrenika u despotove ruke.[36]
O ovim dešavanjima zanimljiv opis ostavio je i Konstantin Filozof u "Životu despota Stefana Lazarevića" gdje je doslovno zapisano:"Jer Bosanci ugrabiše vreme, tada dodjoše pod grad zvani Srebrni (Srebrenica). I kada je despot iznenada došao na reku zvanu Drinu, za koju su Bosanci mislili da se ne moze preći, a kada je ovaj tada naišao, despot brzo pred je reku, a Bosanci videvši to, ostaviše sve stanove svoje i pobegoše sa svojim kraljem. A ostade i praćka (tj. top) njihova zvana humka zajedno sa drugim dvema. Despot zapovedi da veliku (pracku) nose u Beograd a ostale (dve) u Srebrenik, a sam dodje u bosanske krajeve i gonivši kralja plenjaše. A kralj koji je bio u jednom od tvrdih gradova, posla poslanika moleći da iziđe. Vrativši se (despot) dodje svojima i obilažaše čineći dobro...Jer beše mesto pod napred rečenim gradom Srebrnikom, u kojem se mnogi srebrodelci, koji su imali poslana mladića nad radom".[37]
Negdje u ljeto 1452. godine, kod srpskog despota Đurđa Brankovića su se nalazili dubrovački poslanici Vlaho Ranjina i Jaketa (kod Tursunovića pogrešno je napisano Jakov) Gundulić, te kada su saznali da je došlo do sklapanja mira između despota i gubematora, odmah su svojoj vladi u Dubrovniku javili da je srednjovjekovni Srebrenik pao pod upravu despota Đurđa Brankovića. Međutim, despot je ovaj grad iste godine vratio Mađarima po izmirenju sa njihovim gubernatorom Jankom Sibinjaninom.
Po drugim povjesničarima, grad Srebrenik je despot Đurađ Branković dobio kad je u savezu sa bosanskim vojvodom Sandaljem Hranićem otkupio od sultana Mehmeda II El Fatiha dio kraljevstva kralja Tvrtka II Tvrtkovića. Kasnije se ovaj grad spominje 1455. godine kada je, po jednom zapisu, neki Dmitar Radojević ubio bosanskog vojvodu Petra Kovačevića" pod Srebrenikom".
U povijesnoj literaturi su evidentne određene dvojbe oko osmanlijskog osvajanja Srebrenika i šire okoline, ali Dubrovčani svojim pismom od 13. listopada 1462. godine potvrđuju da su već u to vrijeme Turci-Osmanlije zauzeli cijelu župu Usoru.[38] Povijesna važnost Srebrenika je porasla tek kada su Osmanlije zauzeli veći dio Bosne 1463. godine. Te godine je pod tursko-osmanlijsku vlast palo 117 gradova- utvrđenja, među kojima i Srebrenik.
Osmanlijska opasnost je mađarskog kralja Matiju Korvina prinudila na ozbiljno pripremanje za dalje ratovanje. Tako historijski izvori spominju da je kralj već u srpnja 1463.godine izmirio se sa carem Fridrikom III "priznavši azburgovcima pravo da naslijede Ugarsku ako umre bez nasljednika".[39] U isto vrijeme evidentirani su pregovori kralja Matije Korvina i Mletačke republike iz čega je nastao u Petrovaradinu rujna iste godine savez po kojem je trebalo da Mađari ratuju protiv Osmanlija na kopnu, a Mletačka republika na moru i sa svojih posjeda u Dalmaciji, Zeti i na Peleponezu. Od tada poče šesnaestogodišnje ratovanje Republike protiv sultana (1463.-1479.)."Ovako uredivši stvari ugarski kralj je dobio odriješene ruke za rat protiv Osmanlija".[40]
Međutim, zbog teškoća u snadbijevanju i bolesti koje su se javljale, uslijedilo je povlačenje osmanlijske vojske tako da je u jesen 1464. godine mađarski kralj Matija Korvin Ivan Zapolja (Imre Szapolyai) sa svojom vojskom uspio da prodre u Usoru i zauzme Srebrenik.
Od grada Srebrenika i još nekoliko manjih gradova, mađarski kralj Matija Korvin je iste godine (1464.) osnovao Srebreničku banovinu, koja je bila uklopljena u jedinstven obrambeni bedem za zaštitu južnih mađarskih granica. Kralj je na Srebreniku formirao jedno od žarišta akcije za obranu Mađarske od osmanlijske vojske. [41]
U to vrijeme je sjeverna Bosna bila podijeljena na dvije banovine: Jajačka i Srebrenička. Srebrenička banovina sa sjedištem u Srebreniku je u to vrijeme obuhvatala nekoliko gradova i to: na jednoj strani mjesta do Zvornika, zatim na drugoj strani Teočak, Tešanj, Gradačac, Soko i Barka (Brčko). Ova je banovina u to vrijeme bila najrasprostranjenija u povijesti. Kralj mađarski Matija Korvin za zapovjednika u istočnoj Bosni imenovao je Nikolu Ujlaki (Iločki) mačvanskog bana, inače namjesnika grada Srebrenika i "..comes perpetuus.." Teočaka kod Zvornika. Zanimljivo je spomenuti i to da je ranije bio žestoki protivnik kralja Matije Korvina, " nu ovaj mu je uskoro( 1471.) dao čak i titulu bosanskog kralja".[42]
Osnivanjem ovih banovina mađarski kralj Matija Korvin je kazivao da je Bosna "ključ i kapija" za sjever i zapad. I sam papa Pijo II je, potresen padom bosanske srednjovjekovne države, sa suzama u očima govorio u kardinalskom kolegiju:" Bosna je pala, kralja njenog ubiše, dršću Mađari i dršću svi susjedi". Stoga je papa Pijo II u oktrobru 1463. godine objavio krstaški protiv Osmanlija.
U prvoj polovini srpnja 1464. godine stigao je pod Jajce Mamud-paša Anđelović i započeo dugu opsadu grada. Početkom septembra 1464. godine su se pronijeli glasovi da se u ovom području približava mađarski kralj Matija Korvin sa svojom vojskom. Osmanlije su se tada povukle i napustile posadu oko Jajca. U to vrijeme je, koristeći povlačenje Osmanlija, kralj Matija Korvin uspio zauzeti Srebrenik i još tri grada (najvjerovatnije: Brčko, Novi i Teočak). Ovakvo stvorena jaka odbrambena linija je pola stoljeća štitila mađarski teritorij od osmanlijskih upada. U svojim prodorima iz Bosne prema sjeveru i zapadu, Osmanlije su bili zaustavljeni. Jajačka i Srebrenička banovina su služile u prvom redu, zajedno sa Šabačkom na istoku, kao čuvar mađarskih kapija. [43]
Od narednih osmanlijskih napada nije izuzeta ni Srebrenička banovina. Od svoga osnivanja 1464. godine pa do propasti 1512. godine banovina je mnogo trpi u stalnim pograničnim sukobima. Ipak se dugo održavala uprkos nemarnosti njenog bana Tome Matučine. U njenim gradovima-tvrđavama: Srebrniku, Tešnju i Sokolu kod Gračanice malo je bilo ljudi, a ban se nije mnogo brinuo za njenu odbranu tako ni za namirnice. U povijesnoj literaturi se prenosi da nije ostavio nikakvo oružje za odbranu, tako da je ban ostavio Srebrenik i vratio se u Mađarsku.
Kada su smederevski sandžak-beg Bali-beg i bosanski Mustafa saznali za teško stanje u pomenutim gradovima, ujedinili su svoje snage, pa su sa brojnim četama napali Srebrenik 1512. godine.
O novom padu Srebrenika pod osmanlijsku vlast postoje različiti povijesni zapisi i različite priče u narodu. Po jednima su se osmanlijski vojnici pomoću ljestava uspjeli popeti uz vanjske zidine grada, u koji se prethodno u gradsku kulu bila povukla srebrenička posada, koja se nalazila van grada. Međutim, iako je posada brojno bila mala, ipak je uspijevala odolijevati tim napadima i hrabro se branila. Bila je čak i bez svog vođe. Osmanlije su glađu i nestašicom vode prisilili posadu da nakon deset dana odbrane, uz obećanu slobodu odlaska "na vjeru" preda grad. Međutim, to obećanje nije održano, već su Osmanlije prilikom napuštanja grada, pobili sve do posljednjeg branioca.
Po drugim podacima, branitelji grada Srebrnika su dugo odolijevali svim napadima i pokušajima Osmanlija da ga osvoje, ali kada su uvidjeli da više ne mogu odbraniti ovaj grad, poslužili su se lukavstvom te su se u toku noći, po narodnom kazivanju "potkovali konje naopačke" te tajnim izlazom napustili grad. Osmanlije, navodno nisu dugo ušli u ovaj grad jer su po tragovima zaključili da je izvan došla pomoć u ljudstvu, iako je grad bio dugo prazan.
Međutim, u neposrednoj blizini grada, ispod njegovih zidina postoji staro groblje koje je u narodu ovog kraja poznato pod nazivom "Šehitluci" ili "Šehidsko groblje". Po ovom se može prije izvući zaključak da je bliže istini prvo kazivanje,
jer polomijeni ostaci kamenih nišana raznog oblika i veličine govore da su u ovo groblje(mezarje) sahranjivani branitelji grada Srebrenika čak i u vrijeme odbrane grada od napada Mađara( dakle i prije napada Osmanlija).
Nakon osnavajanja grada Srebrenika, Osmanlije su u njemu držali posadu koja je brojala do 50 vojnika (dakle manji broj). Turci-Osmanlije su u Srebreniku duže vrijeme držali manju posadu jer je grad zbog daljeg razvoja ratnih događaja i pomjeranja granica daleko na sjever, a naročito od Mohačke bitke do Karlovačkog mira ostao bez dotadašnje strateške važnosti. Ovim se završava povijest srednjovjekovnog grada Srebrenika i sam grad ulazi u jedno novo historijsko razdoblje, koje, opet, nije toliko objašnjeno i traži poseban istraživački zahvat. Potrebno je samo napomenuti da je u vremenskom intervalu od 1464. do 1512. godine Srebrenik sjedište Srebreničke banovine.
Mnogo je razloga da se ovaj rad smatra tek pokušajem u istraživanju povijesti Srebrenika u srednjem stoljeću, što se može i treba smatrati i sintetičkim uvodom u mnogo veća i temeljnija istraživanja. Mora se ponoviti da je rasprava pisana prema sadašnjim shvatanjima historijskog razvoja srednjovjekovnog grada Srebrenika, te se uz dužno poštovanje, prenose brojne dileme, koje kada se istraže u historijskim arhivama mogu se smatrati razriješenim.
SAŽETAK
U raspravi Srednjovjekovni grad Srebrenik, pokušalo se prema raspoloživim povijesnim dokazima potvrditi povijesni razvoj jednog o najznačajnijih srednjovjekovnih toposa Bosne i Hercegovine. Kombinovalo se povijesnim izvorima, ostacima materijalnih spomenika kulture i usmenom predajom te se ocrtala situacija u gradu i neposrednoj blizni tokom srednjeg stoljeća.
Posebno se ističu politička dešavanja, koja su opet bila isključivo vezana za mnogobrojne vojne aktivnosti, koje su bile ponekad od presudnog značaja za Bosnu i Hercegovinu. Ratovi koje su vodili mađarski vladari (Ludvig I Veliki i Sigismund Luksemburški) bili su važni i za budućnost cijele države i vodili su se i na područjima srednjovjekovnog grada Srebrenika.
Postoji i nešto podataka o ekonomskom, društvenom i kulturnom razvoju ovog grada u srednjem stoljeću, ali nedovoljno da se ističe kao posebnost te je uglavnom povezano sa nastojanjima ovog šireg regiona da se predstavi u pravom svjetlu.
Vjerovatno da će se u budućim istraživanjima otvoriti novi putevi posebno što su mnoge pretpostavke vezane za srednjovjekovni period i potvrdile te se i to ostavlja kao budući zahtjev.
I. IZVORI
a).Neobjavljeni:
Državni arhiv u Dubrovniku:
1.Actii Consilli Rogatorum vol.XV-XVIII
2.Actii Consilli Minoris,vol.X-XVI
3.Lettere e commissioni di Levante, vol.I-XVI
b). Objavljeni
2.Mihailo Dinić, Iz Dubrovačkog arhiva.-Knj. III, Beograd, 1967.
3.Dubrovačko malo vijeće o Srbiji.(1415-1460).-(sabrao i prirdio Andrija Veselinović),Beograd 1997, str. 699.
4.Eusebio Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum ionsertis editorom documentorum regestis ab anne 925 usque ad annum 1752. MSHSM, ed.JAZU, Zagreb, 1892.
5.Josip Gelcić-Lajos Thalloczy, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusinae cum regno Hungariae.-Budapest, 1879.
6.Salih Jalimam, Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske države.-Izd.Arhiv, Tuzla, 1997, str.144.
7..Šime Ljubić, Listine o odnošajah između Južnoga Slavenstva i Mletačke republike.-sv.V,VIII,IX,.-Ed.MHSHM, JAZU, Zagreb 1857, 1886, 1890.
8.Frano Miklošič, Monumenta Serbica..-Wien 1858.
9.Medo Pucić, Spomenici srpski od 1395 do 1423. -Sv.I-II.-Beograd 1852-1862.
l0.Jovan Radonić, Acta et diplomata Ragusina.-Izd.SKA, Beograd 1934.
l1.Junni Resti ,Chronica Ragusina. Ed. Natko Nodilo,Chronica Ragusina Junii Restii ab origine urbis usque ad annum 1451. Izd. JAZU, Zagreb 1893, str.315
12..Tade Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae.-sv.IIXV, Zagreb 1904 -1934.
13.Aleksandar Solovjev, Odasbrani spomenici srpskog prava od XII do XV veka, Beograd 1926.
14.Stare srpske biografije XV i XVII. veka.-Izd.SKZ, Beograd 1938, str.164
15. Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma.-Knj.I Dubrovnik i Srbi dio 1-2. Beograd-Sremski Karlovci, 1929-1934.
16.Ferdo Šišić, Nekoliko isprava iz početka XV stoljeća.- Starine, JAZU, knj.XXXIX, Zagreb 1938.
17.Đuro Šurmin, Hrvatski spomenici. Knj .I, Zagreb
18.Ludvig Thalloczy, Studien zur Geschishte Bosniens und serbis im Mittelalter. Munchen und Leipzig, 1914.
19. Augustin Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia.- sv.I, Romae 1863. sv.II
Additamenta (priredio Franjo Rački), Zagreb 1975.
20. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia. Sv.I-II. Romae 1859-1862.
21.Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine.-Sv. I - IV, Izd. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.-Sarajevo 1962-1970.
II LITERATURA:
1.M.Hadžimehmedović R., Stari grad Srebrenik, Sarajevo 1985.
2. Hamdija Kreševljaković, Stari bosanski gradovi.-Naše starine, I, Sarajevo 1953, str.40.
3.Mihailo Dinić, Srpske zemlje u srednjem veku.Istorijsko-geografske studije.- izd. SKZ, Beograd 1978, str.446.
4.Mihailo Dinić, Srebrnik kod Srebrenice.-Beograd 1934.
5.Marko Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države.-izd. «Svjetlost» Sarajevo 1982,str.216
6.Vladimir Ćorović, Istorija Srba.-izd. Zograf, Niš 2001,str.794
7. Vahid Tursunović, Srebrenik kroz historiju.-izd.Bosnia ars, Tuzla 1997, str. 93.
8.Ferdo Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić-Hrvatinić i njegovo doba (1350-1416) - Zagreb 1902, str.288.
9.Salih Jalimam,Historija bosanskih bogomila.-Tuzla 2002,str.234
10.Salih Jalimam, Vranduk-kraljevski grad. -Zenica 1996, str.143
11.Vladimir Ćorović, Historija Bosne. Knjiga I., Beograd 1940.str.658
12. Vladimir Ćorović,Kralj Tvrtko I Kotromanić. -izd. SKA,Beograd, 1925, str. 105
13.Sima Ćirković, Istorija srednjevekovne bosanske države.-izd-SKZ, Beograd 1963.
14. Sima M.Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba.-Beograd 1964, str.309.
15. Ambrozije Benković, Katoličke župe Bosne i Hercegovine i njihove filijale od XII. Stoljeća do danas.-Đakovo,1966.
16.Ambrozije Benković, Tuzlansko područje negdja i sada.-Županja-Đakovo. 1971.
17.Pavao Živković,Tvrtko II Tvrtković - Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Sarajevo, 1981..
18.Đoko Slijepčević, Istorija srpske pravoslavne crkve.Knjiga I.-Diseldorf, 1978, str.528
19.Ivan Stražemanac: Povijest Franjevačke provincije Bosne srebrene.-Zagreb 1993, str. 420
20.Đuro Tošić, Trg Drijeva u srednjem stoljeću. - Sarajevo, 1987,str.324
21. Dominik Mandić,Franjevačka Bosna.-Rim 1968, str.252
22. Dominik Mandić, Državna i vjerska pripadnost srdovječne Bosne i Hercegovine,Chicago, 1960,str. 487
23. Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlja. - Prošlost, ljudi, ideje. -Zagreb 1997,str.620.
24 .Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI. stoljeću.-Tuzla,1975,str.
25.Konstantin Jireček, Istorija Srba. Knj.I, Beograd 1922, str.328
26. Josip Jireček, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem stoljeću.Sarajevo, 1951 ,str. 146.
27. Šefik Bešlagić, Stećci-kataloško-topografski pregled. -Sarajevo 1971, str. 495
28.Mladen Ančić, Putanja klatna.Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću. - Zadar-Mostar, 1997,str.298
29.Boris Nilević, Sjeveroistočna Bosna u tokovima evropske srednjovjekovne povijesti. Prilog povijesti Srebreničke banovine. -Bosna fanciscana, god.IV, broj 6, Sarajevo 1996, str.116-122
30.Aiša Softić, Usmene predaje Bošnjaka.-izd.BKZ «Preporod» Sarajevo 2002, str.450.
31.Ćiro Truhelka, Naši gradovi. Opis najljepših srdovječnih gradova Bosne i Hercegovine.-Naklada knjižare J.Studnička i dr. Sarajevo 1904, str.96.
32.Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Knjiga I. izd.HKD «Napredalo» Sarajevo 1942,str. 853.
33.Marko Vego, Naselja bosanske srednjevjekovne države.-izd «Svjetlost» Sarajevo 1957,str.184.
34. C.Fisković, Dubrovački i primorski graditelji XIII-XVI. stoljeća u Srbiji, Bosni i Hercegovini.- Peristil, 5, Zagreb 1962, str.52.
35.Cvito Fisković, Dalmatinski majstori u srednjovjekovnoj BiH.-Zenica, 1973, str.150-151).
a) Pomenuti rad je objavljen u prvom broju časopisa «Biljeg Srebrnika» pod nazivom «Srebrenik u srednjem stoljeću na historijskoj sceni» str. 39 - 51(nap: izdavača).
[1] Ivan Stražemanac, 1993,str.409.
[2] Adem Handžić, 1975, 131
[3] Josip Jireček, 1951, 51
[4] Arheološki leksikon, II, 1988, 108
[5] Šefik Bešlagić, 1971 ,str.192
[6] Aiša Softić, 2002, 349-350
[7] Josip Jireček, 951, 51
[8] Marko Vego, 1982, 36.
[9] Tade Smičiklas, XIII, 1924, 79.
[10] Frano Miklošič, 1858, 105-107; Konstantin Jireček, Istorija Srba, knjiga I,Beograd 1923, str.275. I kod Hamdije Kreševljakovića, Stari bosanski gradovi, Naše starine, I, Sarajevo 1953, str. 40. pogrešno je napisano da je povelja napisana 15.marta 1333. godine.
[11] Ferdo Šišić, 1902, 15.
[12] Ferdo Šišić,1902, 15; Mladen Ančić, 1997, 176.
[13] Tade Smičiklas,XII,Zagreb 288
[14] Jorjo Tadić, I, 1934, 114
[15] Đuro Šurmin,I,1898 ,83-84
[16] Vladimir Ćorović,Historija Bosne,str.235 Pogrešno tvrdi da su krenuli srednjovjekovnu Srebrenicu
[17] Ferdo Sišić, 1902
[18] Tade Smičiklas, CD, XII, 670-671, XIII, 338-339, 358-359.
[19] Tade Smičiklas, XIII, 670.
[20] Marko Šunjić, 1977, 201.
[21] Ferdo Šišić, 1934, 243-244.
[22] Ferdo Šišić, 1934, 240-242 .
[23] Vladimir Ćorović, 1940, 398.
[24] Ferdo Šišić, 1934, 261-262.
[25] Vladimir Ćorović, 1940, 398.
[26] Ćire Truhelka, 1904, 70.
[27] Ćire Truhelka, 1904, 70.
[28] Josip Gelcić, 1887, 317-319.
[29] Josip Gelcić, 1887, 317-319.
[30] Mihailo Dinić, 1934, 190.
[31] Marko Vego, 1982, 36.
[32] Eusebio Fermendžin, 1892, 131-132
[33] Hamdija Kreševljaković, 1953, 40
[34] Cvito Fisković, 1962, 52.; Cvito Fisković, 1973, 150-151.
[35] Marko Vego, 1982, 37.
[36] Mihailo Dinić, 1934, 161.
[37] Stare srpske biografije, Beograd 1938., str. 114.
[38] Eusebio Fermendžin, 1892, 125.
[39] Boris Ni1ević, str. 1l7.
[40] Boris Nilević, 1996, str. 1l8.
[41] Đoko Maza1ić, 1953, str. 289-290.
[42] Konstantin Jiriček, 1922, I ,181).
[43] Boris Nilević, 1996, str.121.
POVIJEST ŠPIONICE
Autor: Nikola Veselčić
Područje Špionice nalazi se u sjeveroistočnoj Bosni na putu Županja-Opuzen i na dodiru je planina Trebava, Majevica i oboda panonske nizije. Nekada je pripadala južnom obodu panonskog mora, kasnije jezera. Iz tog mora, izdizala su se ostrva i poluostrva koja su danas uzvišenja i planine kao što su; Majevica, Trebava, Ozren, Ratiš, Monj i druga.
Ne može se točno utvrditi od kada datiraju prva naselja na području Špionice, ali se pouzdano zna, da je ovaj kraj bio nastanjen još u prapovijesno doba.
Upravo u Srebreniku ovih dana ustanovljena su dva lokaliteta iz kasnog brončano doba koji na određen način potvrđuju činjenicu da Srebrenik i dolina Tinje su bili nastanjeni još u ta pretpovijesna vremena. To ustvari potvrđuje činjenicu konstantne prisutnosti tog područja na povijesnoj vjetrometini i posebnom značaju koji je imao ovaj grad ne samo u brončano doba, već vjerojatno i u kasnijem razdoblju. Kada se promatra okruženje onda kulturno-povijesna mjesta koja su se u dosadašnjoj literaturi spominjane, a nalaze se u neposrednoj blizini Srebrenika, a pored ostalog označene sa prisustvom kultura koje pripadaju brončanom dobu.
Da situacija bude još egzaktna, jedan od dva lokaliteta smještena su neposredno pored magistralne ceste Županja – Orašje i već dugo je na topografskim kartama označen sa nazivom Gradina. Sama činjenica da je naziv dugo čuvan i prenošen u narodnoj tradicija, a da nikada nije pobudio niti jednog istraživača, dovoljno govori o naučnoj izoliranosti područja općine Srebrenik u dosadašnjoj literaturi. Drugi lokalitet, koji je ujedno površinom nešto veći, smješten je na obroncima Majevice na jednoj zaravni, koja se nalazi na nadmorskoj visini od preko 800. metara, koja je dosta nepristupačna i čija zapadna strana je u velikoj mjeri uništena, pogotovo u posljednjih pedesetak godina, jer je dugo služila kao kamenolom u čijem podnožju se još do prije dvije decenije pekao kreč. Dakle odsustvo nauke na određeni način, snosi veliku odgovornost za uništavanje ovog lokaliteta.
Eksponati pronađeni na ovim lokalitetima su iz perioda kasnog brončano doba, odnosno iz prvog milenijuma stare ere i svakako da svojim specifičnostima i odlikama u potpunosti se mogu ubrojiti u kulture polja sa žarama, kulturnu grupu koja je u ovom podneblju bila izuzetno razvijena u navedenom periodu. Do sada pronađeni eksponati, ističu veliko bogatstvo keramike, kojima se odlikuje naročito majevički lokalitet Grabovik, mada nište ne zaostaje ni Gradina u dolini Tinje. Pri pregledanju terena jasno se može ustanoviti pored velikog bogatstva keramike i to da se ona nalazi u najvišim slojevima, dakle na samoj površini te da je imala različite oblike.
Zna se, da je u Posavini živjelo ilirsko pleme Breuci, i da su ta plemena živjela u nastambama od drveta i pletarama, premazana ilovačom tako da je teško doći do nekih arheoloških iskopina. Na to je povoljno uticao i zemljopisni položaj, pretežito ravničarski i brežuljasti reljef, pogodna klima, bogatstvo izvorskih i tekućih voda, plodno zemljište, raznovrsnost biljnog i životinjskog svijeta i ubraja se kao veoma bogat kraj u području rijeke Tinje. Osvajanjem ovih krajeva, Rimljani su dopuštali neku vrstu lokalne samouprave ilirskim plemenima, ali time nisu bili zadovoljni i digli su ustanak. U to vrijeme Posavina je pripadala rimskoj pokrajini Panonija. Tako su Rimljani domaće Ilire privodili rimskoj kulturi. O krštenju se u Posavini doznaje u vrijeme Dioklecijanova progona kršćana 304./5., ali nakon Milanskog proglasa 313. se počinje širiti.
Poslije propasti Zapadno Rimskog carstva godine 476., ovi krajevi su za kratko vrijeme pripali državi istočnih Gota, a zatim Avara, sa kojim dolaze i Slaveni. Nastupio je period u povijesti poznat kao Velika seoba naroda. Tijekom šestog i sedmog stoljeća ovdje se naseljavaju Slaveni, koji do formiranja feudalnih država, žive u plemenskim zajednicama po manjim teritorijama župama. Slaveni su potiskivali iz Pononije Avare tijekom VII. i VIII. stoljeća i tako postepeno mijenjali etnički sastav stanovništva. Pred novim sastavom stanovništva starosjedioci izumiru ili se povlače u planinske krajeve radi lakše obrane i sklapaju plemenske saveze na čelu sa vojvodom i knezom.
Krštenje se obično ubraja među najznačajnije događaje, jer su s kršćanstvom među stanovništvo dolazili miroljubivost, plemenitost, udljudba i pismenost. Pokršteni doseljenici, polagano su se uključivali među kulturne narode. Pokrštavanje Slavena – Hrvata započinje u drugoj polovici VII. stoljeća i to iz primorskih gradova, a kasnije u Bosnu i Panoniju. Evangelizirani misionari iz Francuske. Papa Hadrijam II. imenovao je godine 870. sv. Metodija Svijenskog biskupa da se obnovi stara Srijemska nasbiskupija i proširi kršćanstvo među tamošnjim Slavenima.
Prvi poznati gospodar Bosne (1154.-1163.) bio je ban Borić porijeklom iz Požege iz Slavonije koji je sudjelovao u ratu protiv Bizanta godine 1154. Nakon godine 1166. Bizant ponovo zaposjeda, ove krajeve i car Manuel Kamen godine 1170. postavlja za bana Kulina. Nakon što je se oslobodio bizantiske vlasti priznao je ugarsko- hrvatskog kralja Belu III. i za to nagrađen oblastima Usorom i Soli.
Potkraj Kulinove vladavine 1199. javaljaju se prve vijesti o krivovjerju. U narodu je ostalo da je Kulin bio dobar čovjek i vladar i kad bi godina rodila reklo bi se : “ V raćaju se vremena Kulinova. “.
Godine 1247. kralj Bela je osnovao i banovinu Mačvu kojoj su pripojene pokrajine Usora i Soli. Godine 1254. Bosna je razdijeljena na dva dijela: Bosansku i banovinu Usora i Soli. Banovina Bosna data je na upravu potomcima bana Ninoslava. Banovina Usora i Soli spojena je s mačvanskom banovinom kojom upravlja hrvatski Herceg Bela sin Rastislava i Ane kćeri kralja Bele.
Poslije smrti Rastislava kralj je spojio Usorsku i Mačvansku banovinu u vojvodstvo sa Srijemom i povjerio je na upravljanje kćerki Ani. Anu je naslijedio sin Bela godine 1272. koga je ubio usorski ban Henrik i iste godine na Hrvatsko-Ugarski presto došao Ladislav IV. Od godine 1284. ovom ovlasti upravljao je zet ugarskog kralja Ladislava srpski kralj Drgutin do svoje smrti.
Knez Pavao I. Šubić dobiva na upravljanje čitavu Bosnu i postavlja svog mlađeg brata Mladena I. za Bosanskog bana koji je ubrzo ubijen od strane patenara godine 1304. Na njegovo mjesto Pavao postavlja svoga sina Mladena II. i on je godine 1322. nakon očeve smrti pobijeđen je od strane hrvatskog plemstva i umire povrijeđen u Ugarskoj.
Poraz Šubića iskoristio je ban Stjepan II. Kotromanić i proširio svoju banovinu sa Usorom koju je Bela IV. odvojio od Bosne i pripojio je Ugarskoj. U Usori se tada spominje velikaš Sebastijan, unuk Kulina bana.
Mađarska nastojanja da ostvari dominaciju nad Bosnom suzbijena je za vrijeme vladavine Stjepana II. Kotromanića (1322. –1353.) koji je uspio ujediniti Bosnu od Drine do Cetine i Vrbasa.U tadašnjoj župi Nevanište u Usori, najveći dio predstvaljala je današnja Bosanska Posavina koja se prvi put spominje godine 1326. u vrijeme vladavine bana Stjepana II. Kotoromanića. U povelji iz godine 1323. ban Stjepan II. Kotoromanić daruje Grguru Stjepaniću neke posjede za vjernu službu i vjeru gospodaru, a ban Stejepan II. Kotoromanić je dobio od ugarskog kralja Karla I. Azuvinca, koje je ranije držao Dragutin sin Vladislava prote kralja Milutina u Srbiji. Nakon smrti Grgura Stjepanića njegovi posjedi su ponovo vraćeni u ruke Stjepana II. Kotromanića, a kasnije kralja Tvrtka I. Srebrenik se nalazi u sastavu župe Usora i bio je jedan od naj utvrđenih gradova i bio je politički centar Usore. Također je bio jedan od najsigurnih gradova u Usori, tako da je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić jedno vrijeme boravio u njemu i napisao „izdao povelju Dubrovniku kojom ustupa otok Rat, Ston, Prevlaku (Pelješac) godine 1333. da bi sačuvao oblasti Usori i Soli“. Srebrenik je u navedno vrijeme, zbog svog geopolitičkog položaja u Usori i Bosni, bio često na udaru Ugara. Malo se zna o motivu za osvajanje Bosne godine 1363. i sam kralj Lajoj, kaže u jednoj svojoj povelji, da je u rat pošao da iskorijeni mnoge jeretike i potorene u Bosni. U ovom području ostalo ih je dosta. Vrhunac svoje moći Bosanska država doživjela je za vrijme vladavine Tvrtka I. (1353. –1391.) koji se 1377. proglasio za kralja Srbije i Bosne. To razdoblje obilježeno je snažnim ekonomskim razvojem, jačanjem gradova, proširenim obimom trgovine, zanatsva i rudarstvom. Poslije Tvrtkove smrti nastaju međusobna neslaganja između bosanskih feudalaca i naglom slabljenju bosanske države. U takvoj situaciji mađarski kralj Sigismund godine 1408. poduzima veliki pohod na Bosnu, skršio je otpor u usorskom gradu Doboru i pobio veliki broj bosanskih velikana. Nakon toga Usora i Soli se izdvajaju iz bosanske države i stavljaju pod neposrednu vlast mađarskog kralja, ali nisu dugo ostale pod njegovom dominacijom. Bosanski velikan Hrvoje Vukčić okupio oko sebe bosansku vlastelu godine 1415. porazio mađarsku vojsku i zagospodario Usorom i Soli.
U vremenu kada su Turci osvojili ova područja tj. Bosansku Posavinu godine 1464. je ostala nakratko pod Turskom vlašću do pred kraj godine 1464. nakon toga došlo je do Ugarske protu ofanzive u kojoj je sudjelovao i sam kralj Ugarski Matija Korvin. Nakon odbijanja turskih napada Ugarski kralj okrenuo se Istočnoj Bosni.
Prešavši rijeku Savu pod zapovjedništvom Ivana Zapolje Ugarska vojska je osvojila grad Srebrenik i još tri grada: Brčko, Novi i Teočak i pošla uz Drinu. Cilj je bio grad Zvornik, koji je imao veliki strategijski položaj, ali ga nije uspio osvojiti. Iako Ugarski kralj Korvin nije uspio da zauzme Zvornik ostala mu je Sjeveroistočna Bosna i Posavina i to je bio glavni uspjeh Ugarske protu ofanzive. Bosna je time bila podijeljena između Osmanske i Ugarske države. Tada Ugarski kralj Matija Korvin osniva Srebreničku Banovinu sa sjedištem u tvrđavi Srebrenik i Jajačku Banovinu sa sjedištem u Jajcu. Osnivanjem Banovina Ugarska je štitila ugarske zemlje od daljeg prodiranja Turaka. Srebreničku Banovinu sačinjavali su grad Srebrenik kao središte Banovine i nekoliko gradova kao što su Teočak, Tešanj, Gradačac, Soko; Brčko i bila je jedna od najvećih Banovina.
Srebrenička Banovina od svog osnutka godine 1464. stalno je izložena napadima i pograničnim sukobima, ipak se dugo održala unatoč nemarnosti njenog bana Tome Matučine. U pojedinim tvrđavama Srebreniku, Tešnju i Sokolu malo je bilo ljudi, što bana nije mnogo brinulo za namirnice i oružje. On je ostavio Srebrenik i vratio se u Ugarsku. Kada su smederevski beg Boli-beg i bosanski Mustafa saznali za teško stanje u gore navedenim gradovima, napali su Srebrenik.
U nestašici hrane, oružja pa i vode, posada tvrđave Srebrenika, uz obećanu slobodu, odlučila je predati Turcima tvrđavu. Turci nisu obećanje održali, pa su prilikom napuštanja, pobili sve branioce, to je jedna od priča u narodu.
Po drugoj priči branioci su se poslužili lukavstvom, pošto nisu više mogli braniti grad i u noći su potkovali konje natračke i tajnim izlazima napustli grad. Turci su mislili da je u utvrđenje došla pomoć i dugo nisu ušli u grad.
Na temelju do sada pouzdanih izvora nemože se sa sigurnošću utvrditi kada je ovo područje definitivno podpalo pod tursku vlašć. U nekim izvorima se spominje godina 1512., to ako se i dogodilo, onda je to bilo na kratko, a u drugim izvorma godine 1520. što je vjerovatno točnije pošto se u prvom sumarnom popisu iz godine 1519. ne spominje Srebrenik, a u drugom sumranom popisu iz godine 1533. se spominje Srebrenik kao nahija i Špionica kao jedno od sela u toj nahiji.
Veoma je teško sigurnošću odrediti od kada je Špionica nasaljena i kako je dobila ime, vjerovatno je bila naseljena prije osnivanja Srebreničke banovine pošto se spominje u karti Srebreničke banovine u knjizi “ Crkva i samostan na Raščici “ od fra Stanka Mijića i kasnije u Sumarnom defteru zvorničkog sandžaka iz godine 1533. Kako je sa sigurnošću nemoguće odrediti od kada je ovaj kraj naseljen tako se nemože ni odrediti kako je dobila ime, a najvjerovatnije je dobila od njemačke riječi „ Spion „ što zanači špijun ili utvara. Obzirom da je Špionica dugo bila na granici između Ugarske i Turske i uzmeđu Srebreničke Banovine i Zvorničkog sanđžaka, za to vrijeme bilo je veoma često pomijerana granica i upadanja jedne vojske u teritoriji druge, bilo je vjerojatno špijuna i s jedne i s druge strane.
datira osam godina kasnije. Naime ugarski povjesničar Ištvan, koji je u tim događajima vremenski bio najbliži, u svojoj povijesti Ugarske, tvrdi da je Srebrenik i tvrđave koje su mu pripadale pao pod Tursku vlast godine 1520. On je pri tome sasvim bio konkretan i navodi imena zapovjednika, ugarskog bana, zapovjednika Srebrenika i imena Turskih zapovjednika.
Nakon pada Srebrenika, Turci su potpuno pokorili ostale dijelove banovine. Naletom Turske vojske opustilo je područje Bosanske Posavine i sela u kojima su živili katolici i počinju ga naseljavati vlasi. Padom Srebreničke banovine srušen je i opustošen, samostan u Gornjoj Skakavi i veliki dio katoličkog pučanstva sa grupom franjevaca povukao se prema sjeveru, a jedna grupa sa franjevcima ostala na svojim posjedima pod turskom vlašću.
I pored toga što je samostan u Gornjoj Skakavi srušen i opustošen, franjevci su ostali u Posavini i ovaj kraj je najmanje zahvaćen procesom islamizacije zahvaljujući prije svega franjevcima.
Padom Srebrenika kao središta Srebreničke banovine Špionica je pripala Srebreničkoj nahiji, Zvorničkom sanđžaku što se može vidjeti iz drugog sumarnog popisa iz godine 1533. i imala je:
- muslimanskih kuća 35, a od toga 8 neženja
- kršćanskih kuća 40 od toga 12 neženja
- baština 2
- primićura 1
- prihod je 5.070
Pored utvrđenja u Srebreniku, Špionice nahiji Srebrenik činila su još sela Begov Konak, Srnice, Babunovići, Sladna i Ježinac sa još četiri naseljena merze koja će kasnije prerasti u sela sa pretežno muslimanskim pučanstvom. Merza Hasana Sejdi, Alije i Mustafe, merza Kosovljanina Mustafe i merza Lučica kod Sladne koja je jedina bila naseljena kršćanima.
Prema Mufassal defteru zvorničkog Sanđžaka iz godine 1548. u Špionici je bilo :
- 96 muslimanskih kuća
- 4 baštine,
- 35 neoženjenih,
- 50 nemuslimanskih kuća (kršćanskih),
- 8 neoženjenih,
- 13 baština
- 2 udovice
- 1 primućur
- 2 neoženjenih
- Prihod 27569
- pristojeba čift i bennak 2632
- ispenđža 1787
- pšenica 255 tovara 8160
- ječma 41 tovar 738
- raži 4 tovara 88
- prosa 90 tovara 1980
- zobi 105 tovara 1470
- šire 126 tovara 7560
- ušur od povrća 208
- ušur od lana 208
- ušur od sijena 520
- ušur od voća 208
- ušur od košnica 327
- pristojba od drva 208
- pristojba od poljačina 208
- pristojba od monopolija 500pristojba od mlinova 255
- pristojba na svinje 212
- badihava i pristojba na udaju 350
Prestanak turskih osvajanja i poraz kod Beča godine 1683. u
ratu sa Austrijom od (1683.-1699.) završilo je mirom u Sremskim Karlovcima. Za to vrijeme veliki broj katoličkog stanovništva Bosanske Posavine prešlo je rijeku Savu i potražilo sklonište u selima Kobašu, Babinoj Gredi i Sikirevcima i dr. selima u Slavoniji. Poraz Turske u Bečkom ratu nagno je odlazak brojnog muslimanskog stanovništva iz Ugarske i Slavonije u krajeve pod turskom vlašću. Ovaj rat je ostavio dosta posljedica, zavladao je glad i kuga koja je harala i Bosanskom Posavinom. Stanje se još više pogoršalo za vrijeme rata između Austrije i Turske od godine (1716.-1718.) koji je okončan Požarevačkim mirom godine 1718.
Nakon Beogradskog mira počelo je masovno doseljavanje katolika u Bosansku Posavinu iz Srednje Bosne i povratnika iz Slavonije.
Dolaskom cara Josipa II. od godine (1780.-1790.) na vlast, Austrija planira napasti Tursku Bosnu i šalje zastavnika Božića u špijunsko ispitivanje terena.
U ratu između Austrije i Turske, od godine (1788.-1791.) poznatom kao Dubički rat, veliki broj svećenika se povuklo zbog ratnih operacija .
Dugotrajno slabljenje međunarodnog položaja Otomanske Imperije, njena društvena i ekonomska zaostalost, teško stanje i obespravljenost kršćana, a uz to i unutarnji nemiri, prouzročili su krizu, sukobe i nemire unutar Turske Carevine. U narodu se javlja otpor, pogotovu među kršćanima, nezadovoljni svojim položajem počeli su se buniti i obraćati europskim silama da ih zaštite od diskriminacije i nezakonitog postupanja vlasti. Da bi popravio stanje, sultan Selim pokušao je provesti reforme koje nisu dale rezultata i nastavljeno je zaoštravanje odnosa između feudalaca i vlasti. Po ovlasti sultana Mahmuda II., bosanski vezir Đžemaludin-paša nastojao je silom slomiti otpor feudalaca u Bosni što je još više pojačalo otpor i mržnju. Iz toga se rodio pokret za autonomiju bosanskog Pašaluka.
Na sastanku u siječnju godine 1831. u Tuzli su se sastali muslimanski velikaši i zemljoposjednici, protivnici reformi i za vođu pokreta i bosanskog vezira s naslovom paša izabran je Husein-kapetan Gradaščević, koji je u narodu poznatiji kao “ Zmaj od Bosne “. Na ovom sastanku donešeno je više zaključaka, od kojih su najvažniji: „ Da ne prihvaćaju reforme, da Bosna bude samostalna Turska pokrajina, da muslimanski velikaši između sebe biraju bosanskog vezira i da se Carigrad ne miješa u njihove poslove, a oni će godišnje davati dva miliona groša. Husein-kapetan Gradaščević se proglasio „Vezirom“ od Bosne i razbio vojsku travničkog vezira i zavladao Bosnom i Hercegovinom „. Turska ga nikad nije priznala za bosanskog vezira, već ga je proglasila odmetnikom. Bosanskim vezirom imenovala je Kara-Mehmed-pašu. Kao što se očekivalo pobunjenici su tražiti pomoć na sve strane, tako je i fra Ilija Starčević u ime Huseina-kapetana Gradaščevića išao u Beč. Pristalice sultana zajedno s carskom vojskom 2. lipnja 1832. na Palama kod Sarajeva porazile su pobunjenike. Husein-kapetan Gradaščević zajedno sa pobunjenicima bježi u Slavoniju, kasnije je izručen turskim vlastima i godine 1834. umro u Carigradu. Nesređeni agrarni odnosi izazvali su nezadovoljstva kod kršćanskog pučanstva, koje je vidilo jedni izlaz u buni i ustanku. Učestale pobune u Bosni natjerale su Osmanlisku Carevinu da provedu reforme i srede stanje u zemlji. Provedene reforme su samo izazvale nova nezadovoljstva i u Bosnu dolazi Omer-paša Latas sa namjerom da uguši pobunu u Posavini. Gušenje pobune i uvođenje trećine, njeno povezivanje sa desetinom i nasilničkim ponašanjem begova, dovodilo je do čestih buna. Tako je godine 1857. došlo do velike Oraške bune. Austro-Ugarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine prethodio je veliki bosansko-hercegovački ustanak od (1875.-1878.). koji je zahvatio i područje Bosanske Posavine. Tijekom ustanka, srpsko pučanstvo je tražilo političko i socijalno oslobađanje, oslanjajući se na Srbiju, a hrvatsko pučanstvo je priželjkivalo priključenje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. U Austro-Ugarsku je upućena delegacija i u Zagrebu molila generala Filipovića za pomoć. To je bio dovoljan razlog da se Austrougarske vlasti umiješaju i okupiraju Bosnu i Hercegovinu. Odlukom Berlinskog kongresa godine 1878. Austro-Ugarska je dobila ovlasti da okupira Bosnu i Hercegovinu. Zapovjedništvom generala Filipovića započet je vojni pohod 29. srpnja 1878. i trajao tri mjeseca. Vojska je ulazila iz dva smjera. Dolaskom u Bosnu i Hercegovinu general Josip Filipović upućuje proglas bosansko-hercegovačkom pučanstvu u kojem ističe da njegova vojska dolazi po odluci Berlinskog kongresa i to u svojstvu osloboditelja od Turaka. Ulasku austrougarskih trupa u Bosansku Posavinu najviše se opiralo muslimansko i srpsko pučanstvo. Tijekom godine 1878. cijela Bosna i Hercegovina potpala je pod austrougarsku vlast, pa tako i Bosanska Posavina.
Nakon okončanja vojnih operacija zavedena je Austro-Ugarska uprava. U početku je zadržana osmanlijska administrativna teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine na 6 okruga, 48 srezova i 28 ispostava. Špionica je ostala u Gračaničkom kotaru, Zvorničkom Okrugu kao sjedište kotara, a kasnije je sjedište okruga prešlo u Tuzlu. Nova je vlast unijela velike promjene u sva područja društvenog, gospodarskog, i javnog života zemlje, što je značilo napredak u odnosu na tursko doba. Raspadom Austro-Ugarske godine 1918. stvorena je država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ( Kraljevina SHS) koja je godine 1929. promijenila ime u Kraljevinu Jugoslavije.
Prema administativno teritorijalnoj podjeli iz godine 1922. Bosna je podijeljena na Banjalučku i Tuzlansku oblast. Špionica je potpala pod Tuzlansku oblast i ova podjela ostala je do godine 1929. kad je diktaturom kralja Aleksandra Kraljevina Jugoslavije podijeljena na devet Banovina. Špionica se nalazila tom podjelom u Drinskoj Banovini.
Oduzimanje općina jednom i pripajanju drugom srezu bila je česta pojava. To se činilo najviše zbog izbornih kombinacija, što se nije moglo izbjeći ni u Gračaničkom srezu tako je Špionica 1931. godine pripojena Gradačačkom srezu.
Sporazumom Cvjetković-Marček iz 1939 godine stvorena je Banovina Hrvatska i čiji sastav ulazi i Bosanska Posavina, a samim tim i Špionica.
Raspadom Kraljevine Jugoslavije 10.04.1941. godine stvorena je Nezavisna Država Hrvatska u čiji sastav ulazi i Bosanska Posavina i Špionica. Bosna je podijeljena na više župa, a Špionica je pripala župi Usori i Soli i ovakva podjela trajala je od godine 1945. do kraja II. svjetskog rata.
Odmah nakon II. svjetskog rata, kolovoza 1945. Narodna Repubika Bosna i Hercegovina je izvršila svoju unutarnju podjelu teritorija i to na: okruge, srezove i mjesne narodne odbore.
Srebrenik, srez Tuzla. Odlukom Vlade NR. BiH. od 22.juna 1955. naseljeno mjesto Hrvatska Špionica mijenja naziv u Srednja Špionica, Srpska Špionica u Gornja Špionica, Muslimanska Špionica u Donja Špionica i Hrvatski Cerik u Cerik. Unutarnjom podjelom teritorija NR. BiH. od 15.06.1958. općina Srebrenik postoji u današnjim granicama. što je potvrđeno Odlukom o granicama općina na teritoriji NR. BiH. od strane Izvršnog vijeća NR. BiH. od godine 1959.
Incijativu o utemeljenju novih mjesnih zajednica dali su građani na zborovima gradana i predložili Skupštini Mjesne zajednice Špionica raspisivanjem refernduma o utemeljenju novih mjesnih zajednica. Skupština Mjesne zajednice Špionica na svojoj sjednici održanoj dana 24.06.1983. donijela je odluku o utemeljenju novih mjesnih zajednica i to : Mjesna zajednica Špionica Centar, Mjesna zajednica Špionica Donja, Mjesna zajednica Hrgovi Gornji i Mjesna zajednica Špionica Srednja sa zborovima građana Kosica-Šestići, Jošak, Topalovići i Sreda. Nakon donošenja odluke o utemeljenju novih mjesnih zajednica Skupština Mjesne zajednice Špionica na svojoj sjednici održanoj dana 08.12.1983. donijela je Odluku o raspisivanju referenduma dana 18.12.1983. o transformaciji Mjesne zajednice Špionica u četiri Mjesne zajednice i to: Centar Špionica, Donja Špionica, Srednja Špionica i Gornji Hrgovi.
Na istoj sjednici Skupštine Mjesne zajednice izabrana je Izborna komisija koja će provesti izbore u sastavu:
- Makso Lazić
- Ismet Bašić
- Mehmed Bajrektarević
- Marijan Marijančević
- Franjo Veselčić
Na području današnje Mjesne zajednice Špinica Srednja formirana su četiri biračka odbora na četiri glasačka mjesta. Glasačko mjesto br.5 za naselje Sreda, glasačko mjesto br.6 za naselja Kosica-Šestići, glasačko mjesto br.7 za naselje Topalovići i glasačko mjesto br. 13 za naselje Jošak. Na biračkom mjestu br.5 za naselje Sreda upisano je 232 birača od toga glasalo 213 glasača, za utemeljenje nove mjesne zajednice glasalo 213 glasača. U postocima izašlo je na glasanje 92 %, od toga 100 % glasalo za utemeljenje nove mjesne zajednice Špionica Srednja. Na glasačkom mjestu br. 6 za naselja Kosica-Šestići upisano je 164 birača, od 146 glasalo je za utemeljenje nove mjesne zajednice 145 glasača, dok je jedan listić bio nevažeći. U postocima je izašlo 86 % glasača, od toga 99 % je glasalo za utemeljenje nove mjesne zajednice. Na glasačkom mjesto br. 7 za naselje “Topalovići” upisano je 220 birača, od toga 158 glasalo, za utemeljenje nove mjesne zajednice glasalo je 146 birača, 10 birača bilo je protiv i 2 nevažeća listića. Na birčakom mjestu br. 13 za naselje “Jošak” upisano je 102 birača, glasalo je 101 birač, za utemeljenje nove mjesne zajednice glasalo je 100 birača, 1 birač je bio protiv utemeljenja nove mjesne zajednice. Izašlo je u procentima 99 %, za utemeljenje nove mjesne zajednice 100 %.
Nakon Domovinskog rata tj. Dejtonskim sporazumom Bosna i Hercegovina podijeljna je na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku. Federacija podijeljena na županije, a županije na općine, a Srednja Špionca se nalazi u sastavu općine Srebrenik, Tuzlanski kanton.